Danas je školska slava “Sveti Sava”
Sveti Sava je u srpskom narodu poznat kao prvi srpski arhiepiskop, bio je srpski princ, monah, književnik i čuveni dobrotvor.
Sava je rođen kao Rastko Nemanjić davne 1175. godine, kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje i Ane Nemanjić. U narodu se pamti da je Rastko još kao dete obožavao crkvene službe kojima je redovno prisustvovao, a posebno zanimanje i ljubav od najranijeg detinjstva pokazivao je prema srpskim ikonama.
Sa 17 godina, Rastko je napustio očev dvor i sa monahom se zaputio ka manastiru Svetog Pantelejmona na Svetoj gori, gde se i zamonašio 1192. godine, kada je i dobio ime Sava. U kasnijim godinama, sa svojim ocem koji se takođe zamonašio i dobio ime Simeon, podigao je manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori.
Sava se u Srbiju vratio 1204. godine kako bi izmirio braću, srednjeg po starosti župana Stefana Nemanjića II i najstarijeg brata, kneza Vukana Nemanjića koji su od 1202. godine bili u zavadi zbog prestola. Nakon što je Stefan Nemanjić II 1217. godine proglašen za prvog srskog kralja i postao Stefan Prvovenčani, u Srbiji je tokom prvih decenija 13. veka došlo do procvata srpske države. Dva leta kasnije, 1219. godine, ekumenski patrijarh je na dvoru Vizantijskog carstva u Nikeji Savu proglasio prvim srpskim arhiepiskopom.
Zahvaljujući Svetom Savi, Srpska pravoslavna crkva dobila je svoju nezavisnost od ostalih crkava čime je postala autokefalna. U manastiru Žiča koji je izgradio Stefan Prvovenčani, Sava je 1234. godine svoju titulu arhiepiskopa predao svom učeniku Arseniju i tako ga proglasio drugim srpskim arhiepiskopom.
Nakon ovog događaja, Sava otkriva svoju pravu misiju sveca i kreće na put u želji da upoznaje ljude i da svoj život završi lutajući nekom nepoznatom zemljom. Na svojim proputovanjima, obišao je Palestinu, Siriju, Persiju, Vavilon, Egipat i Anatoliju gde je obilazio sveta mesta, razgovarao s velikim isposnicima i sakupljao mošti svetaca. U Trnovu, prestonici Bugarskog kraljevstva, razboleo se i preminuo 27. januara 1236. godine, u 61 godini života. Njegove mošti su, nakon nekoliko neuspelih pokušaja, konačno prebačene u manastir Mileševo 1237. godine, zahvaljujući kralju Vladislavu.
Tri veka kasnije, u 16. veku, Turci Osmanlije su spalili Savine mošti na vračarskom uzvišenju u Beogradu, gde se danas nalazi jedna od najvećih pravoslavnih crkava na svetu, Hram Svetog Save.
Zbog svog prosvetiteljskog duha, Sveti Sava slavi se kao školska slava u Srbiji, još od 1840.godine. Slavi se mrsnom ili posnom trpezom, sve u zavisnosti da li „pada“ u sredu ili petak kada se slavi posno, ili ostalim danima kada se slavi mrsno.
Brojne su priče i pripovetke o mudrostima Svetog Save, najviše ih je sakupio i ispisao otac srpskog jezika, čuveni srpski književnik Vuk Stefanović Karadžić, a jednu od njih prenosimo za sve đake, čitaoce “LovaLova” portala.
SVETI SAVA I ĐACI
Sveti Sava je bio i učitelj. Jednom njegovom đaku jedanput nestane zastrug meda. Da bi pronašao kradljivca, Sveti Sava uzvikne glasno svojim đacima:
– Ko je ukrao med, pašće mu danas pčela na kapu!
Kad su đaci posle izašli na ručak, onaj što je ukrao med neprestano je pazio da mu pčela ne padne na kapu i tako je u krađi uhvaćen.
foto:/arhiva LovaLova Portal