Bio jednom Grande Torino

Zvuči kao početak bajke, a bajka je mogla i biti da se nije desio taj prokleti 04.05.1949. Čudno je kako se sudbina nekada poigra sa ljudskim životima, sledom događaja stvari pa čak i fudbalskim klubovima.
Često se loše stvari nastale iz tih neobjašnjivih slučajeva, za koje krivimo sudbinu, karakterišu kao tragične, a u slučaju fudbalskog kluba Torino, one su sada već postale normalnost.
Najpoznatiji bik u Italiji danas puni 114. godina i nema baš puno razloga za slavlje jer se nalazi u zoni ispadanja nakon devet odigranih kola ovogodišnjeg šampionata.
Daleko od toga da kroz svoju bogatu istoriju popularni Toro nije imao povoda za slavlje.
U vitrinama ovog slavnog Italijanskog kluba nalazi se sedam naslova Serije A i pet trofeja nacionalnog kupa.
Dakle vitrine nisu prazne ali jesu pune prašine jer je poslednji skudeto osvojen sada već davne 1976. godine.
Previše je vremena prošlo, predugo traje ovaj post, a najgore je što mu se ne nadzire kraj.
Kažem previše, jer je Torino sve, samo ne mali. Daleko od toga.
Klub jeste spontano upao u sivilo i godinama u nazad se bori za opstanak uz po koji izlet u Evropu ali to ne znači da slavna i bogata istorija tek tako sme da se zaboravi.
Torino je kao malo dete koje je bilo talentovanije od sve dece i napredovalo brže od svojih vršnjaka ali je u jednom trenutku ostalo bez roditelja i polako počelo da gubi put kojim je trebalo da krene.
Sad ste otprilike upoznati sa time kakav je Torino klub ali znate li kakav je bio?
Moćan, baš moćan. Evropa je klecala pod njim, u Italiji se znalo ko je glavni.
Bile su to četrdesete godine prošlog veka, bio je to Grande Torino fudbalski velikan a onda se desio taj prokleti 04.05.1949.
Dovoljno je reći Superga i svi u Italiji će znati o čemu pričate.
Jedna od najvećih tragedija u sportskim okvirima. Superga je brdo iznad grada Torina, brdo na kojem se nalazi istoimena bazilika čije su zidine tog maglovitog dana bile kobne po avion sa čitavim timom i stručnim štabom Grande Torina koji se vraćao sa prijateljskog susreta iz Lisabona.
Nestali su tada u tom bljesku na Supergi legendarni kapiten Valentino Macola, ubojiti krilni napadač Franko Osola, nesavladivi golman Valerio Baćikalupo i mnogi drugi fantastični igrači i ljudi tog vremena.
Tugovalo se danima u Torinu i u Italiji, mnogi stariji navijači Tora i dan danas plaču nad sudbinom svog voljenog kluba ali se vode čuvenom izjavom velikog italijanskog istoričara i novinara Indra Montanelija koji je rekao “Heroji su besmrtni u očima onih koji u njih veruju“.
Jedan od onih koji veruje do poslednjeg sekunda utakmice je aktuelni kapiten posrnulog torinskog velikana Andra Beloti.
Fantastični napadač poznat i pod nadimkom Galo ili u slobodnom prevodu pevac (zbog karakterističnog radovanja) veruje i ne gubi nadu da može da vrati svoj klub na stare staze slave iako je svestan da je prevazišao sredinu on ne odustaje od snova da bika učini ponovo neukrotivim.
Biće teško jer neće moći sam ali ova priča koja je daleko od bajke ne mora da se završi tužno, ona se zapravo i ne završava jer će stari i umorni bik i dalje, pored svega verovati i nadati se u bolje sutra, a ako je neko zaslužio malo sreće onda su to navijači Torina.
L. Pejušković
  • https://stream.iradio.pro/proxy/lovalovaradio?mp=/stream
  • LovaLova Radio