Batigol – Fanatik Sport

Sve je manje i manje klasičnih “devetki“ u modernom fudbalu, a nekada ih je bilo na pretek. Čak i onda kada su popularni bomberi bili na ceni, znalo se ko je bio prvi među jednakima i ko je bio golgeter nad golgeterima. 

Fudbal, najvažnija sporedna stvar na svetu, oduvek je bio više od sporta, a fudbaleri prefinjenog dodira smatrali su se svojevrsnim umetnicima. Ipak, otkad je fudbala, postavlja se pitanje, ima li veće umetnosti od postizanja golova na sve moguće načine i iz svih mogućih pozicija?

Da nema ničeg lepšeg i veličanstvenijeg u fudbalu od pomenute radnje dokaz je plavokosi momak sa ulica Santa Fea. Da upravo onaj koji se rodio 01.02.1969. i za kojeg su govorili da je previše mršav i sitan i da od njega nikad neće moći da postane ni prosečan fudbaler a kamoli vrhunski as. O kako su samo bili u krivu.

Gabriel Omar Batistuta jedan je od najboljih napadača otkako se lopta kotrlja po travnatim terenima širom sveta.

Počeo je svoju neverovatnu karijeru u Njuels old bojsima da bi nakon dve godine prešao u River Platu a zatim i u Boku Juniors. Sama činjenica da je igrao za dva najveća argentinska kluba je dovoljna da ne ostane nezapažen, zatim je je usledio transfer u Fiorentinu gde se sam pobrinuo da postane večan i da dobije status legende ne samo kluba iz Firence već svih onih kojima je fudbal u srcu. Mišljenja sam da nije sve u brojkama ali moramo i njima da se pozabavimo kada je Batistuta u pitanju.

Preko 300 nastupa za Violu uz 209 postignutih golova, u periodu kada je odbrane italijanskih prvoligaša bilo teže probiti nego osmocifrenu šifru za sef, je svakako podatak vredan divljenja. A kada uzmemo u obzir i činjenicu da Fiorentina nikad nije bila klub veličine Juventusa, Milana, Intera i Rome onda golovi popularnog Batigola dobijaju još više na težini.

Gotovo da nema ljubitelja fudbala iz devedesetih godina koji nije gajio makar malu simpatiju prema Argentincu.

Navijači su ga obožavali zbog jedinstvenog njuha za gol dok ženski deo publike nije mogao da ostane imun na njegovu prepoznatljivu dugu kosu i uvek uredno doteranu bradicu. Taj imidž Batigola ovekovečen je u kultnoj domaćoj komediji “Kad porastem biću kengur“, i upravo ta scena nam pokazuje koliko je Gabriel bio obožavan i na našim pristorima.

Najviše je bio voljen u Firenci i to je sasvim jasno, ali morao je da ode nakon devet dugih i plodonosnih godina, sledeća destinacija bila je prestonica Italije, Rim.

Došao je u večni grad da osvoji ono što mu pripada  i uspeo je u tome 2001. godine. Sa njim, Totijem i Delvekijom napad Rome bio je nezaustavljiv.

Poslednja stanica u kalču bio mu je Inter, ali pravićemo se da se ta kratka epizoda nije ni desila.

Bio je čudo, a kada je oblačio svetloplavo-beli dres reprezentacije Argentine, bio je i nemilosrdan prema protivnicima. Oblačio ga je 78 puta i čak 54 puta bio je precizan. Od aktivnog igranja fudbala oprostio se 2005. a nakon toga usledili su ogromni problemi sa nogama.

U jednom momentu, nekada sjajni golgeter koji je bio brži i spretniji od bilo koje odbrane, nije više bio u stanju da hoda. Napredkom medicine i pronalaženjem leka njegovo stanje se poslednjih godina znatno poboljšalo i  ponovo je u stanju da se kreće.

Kada čujete Gabriel Omar Batistuta odmah znate da se radi o fudbalskoj veličini, a postići to što je on uspeo u dve od pet najfudbalskijih država sveta, nije mala stvar.

L. Pejušković

  • https://stream.iradio.pro/proxy/lovalovaradio?mp=/stream
  • LovaLova Radio